III
Dobro je da sam ponovo tu. Tek sada kada sam se vratila, neke stvari jasnije vidim. I dobro je da me niko ne čeka. Dosta je bilo meni putovanja do pola stanice, i krutih osmeha u gužvi. Hoću da proživim nešto drugačije. Sama. Nema. Ni sa kim da ne govorim o vremenu ili o tome koliko vozovi danas kasne. Niko da me ne podseća da kasnim, ili da mi je prazna baterija za neki ,,važan’’ poziv. Slušalice u ušima, i karta za nigde u zadnjem džepu. Danonoćno tonjenje u mir. Bez papira. Dokumenata. Legitimacija.Ko sam ja? Niko! I šta vas briga gde putujem?! Gluva za sve osim za sirenu i slepa za lažljivi ološ. Pa nek mi neko kaže da tražim previše. Danas ni ljudi nisu ono što su bili. Neće u lice da ti kaže šta ti misli, već te samo izbliza posmatra čekajući da mu slučajno otkriješ bolnu stranu. A onda kreće tešenje,pa brisanje suza prljavim maramicama, pa hvala kako je njegov život bolji; sve to uz osmeh. Potapše te po ramenu i ode. A ti se osećaš kao idiot, jer verovatno to i jesi. Zamorci! Hrane se tuđom krvlju iz duševnih rana. Ima ih svuda. Osvrni se oko sebe. Ja jesam. I odsekla im jezike ćutnjom. Tek sada.Bore se da nešto kažu, okrznu me pogledom. Nikada više. Jer baš oni što vređaju, jadnije su duše od nas. Neispunjene. Ogrezle u mržnju. Žalim ih. Ali putujem dalje. Nemati cilj i nije tako loša investicija. Cilj se uvek pojavi na kraju, i opet si srećan. I ništa izgubio nisi. Pazi. Kraj nije uvek ono što misliš! I ja sam mislila... Stanica i on. I moj let. Al’ ne zna da leti onaj koji makar jednom nije pao. Sad se izdižem okrvavljenih krila. Ne ližem rane,pustiću vetar to da sredi. Srećnija nego ikada odlazim. Konačno sama. Konačno slobodna. Probaj. Možda smo isti...