ĆUTNJA
Mogu da ti ispišem kilometre o ćutnji. Da potrošim svo mastilo sveta, i da mi još toliko zafali. Duge romane i pesmarice kojim bi stepenište da se poređaju do Meseca stiglo. I nikada ti ništa ne bi bilo jasno. Svaka bi misao imala kraj, ali ne i poentu. Jer to je ćutnja. Ona je podmukli provalnik u sred noći koji se uvlači kroz prozor kuće vrebajući nezaštićenu staricu. Ona je polu-vuk među psima pastirima koji žeđu za krvlju čuva stado. Ona je pomajka sirotice koja joj parče hleba kida na četvrtinu. Koliko ti da, toliko ti uzme. Smešno je da kad se to meri dušom, uvek se čini da je uzela više. Neki veći komad. Neku više kap. I ti ćutiš, neznatno time na mom srcu reči ispisuješ. Pokoju gorku, pokoju milu reč. Vrtimo se u oluji reči držeći se za ruke; usana sklopljenih a očiju zasjalih. Otvorenih za sve. Otvorenih ni za šta. Držimo se čvrsto, ali se ne vidimo. Previše smo utonuli u reči. U nešto skriveno što se prećutalo. A možda i nije… Tako željni da pročitamo, zaboravili smo da se prvo u dušu pogledamo. I tako je dobro. Sve dok se drže ruke. Dok su jedno. Jer ruke nisu stranci, nežan su dodir koji podseća na dom u gomili stranaca. Mirišu na galete. Na prepečen hleb u zoru. I one se jedine poznaju. A mi smo postali ćutnja. Pogledam te dok peglaš košulju i nasmejem se. Spuštam čašu na staro mesto i odlazim u krevet. Ove noći ću odmoriti misli. Ove ću noći izgubiti prazne papire. Želim da ti govorim o mojoj ćutnji. Da se s tvojom sretne. I da se u našem pogledu obe unište.