Onako
U njemu te vidim najjasnije.
Ko bi rekao posle toliko vremena
da ću te prepoznati sama.
Osećanja su probuđena daleko kasnije
kad sam mislila da ih više nema.
Ponovo sam počela da mislim o nama.
Nasmejao se samo bistrim očima
i premotao film na početak-
ti i ja pod tvojom jaknom u parku.
Šaptaji. Poljupci. Ljubavna rima
i sve lepo u njoj. Ali ipak
mi daleko; stranci smo u mraku.
Miris tvoje kože u mojoj kosi.
Vetar s tvojim glasom. On!
I neki novi grafiti sa stepeništa.
Umivam se i ogledalo me prosi
za tvojim stopama. U suton.
Da više nikad ne boli me ništa.
A on se pojavi.
Kao i ti iz mrtvih me digne.
Drži me za ruke. Upali cigaru.
Pa onda istu onu kafu napravi
pa me slomi. Sva bol me stigne.
Nalazim kamenje u naru.
Ne mogu ga se odreći nikad
jer žaliću za njim kasnije.
Kosa će truleti tobom ne dirana.
Utonuću u san s njim tako blag
jer u njemu te vidim najjasnije
i duša će moja sa tobom da sanja.