POZIV U POMOĆ
,,Noćas šaljem. Tebi!
Da, baš tebi koji čitaš. Baci pogled napolju. Vidi kako lep je grad. Zar ne čuješ komšiku sa trećeg sprata kako se smeje dok gleda ,,Alo alo’’, ili neku drugu glupu seriju? Klince ispred zgrade kako se na klupi u mraku kriju deleći cigaretu? Momka i devojku na ljuljašci koji posmatraju zvezde?
Nije li prelepa noć? Da možeš da čuješ šta govori vetar, da li bi slobodan zakoračio u nju? Oni se vole. Ljudi se vole. Drže se za ruke, slobodni šetaju ulicama i miluju prerasle džukele. Smeju se i raduju jedni drugima, jedni za druge. I tako im je lepo. Idu u krug i krug na vrtešci sreće, i makar na tren zaboravljaju probleme, sve muke sveta. Shvati, čoveku je malo potrebno da bude srećan. Čoveku sitnice znače više nego para pun džak. Toliko godina, toliko problema, a grad je i dalje živahan. Ove savršene noći...
Osećaš li miris kestena? Trave sveže pokošene i roze muškatli? Nežnu rosu u pokušaju padanja?
E, ja ne osećam više! Noćas ležim u lokvi krvi gledajući trag zuba na tepihu, i održavam se jedinom željom: Da opet sve to vidim. Da opet sve to osetim. Noćas dok ovo čitaš, nas milion napuklih rebara i uvrnutih zglobova jeca u nedogled. Nebitan je pol i godište, a ni imena, jer mi smo nestvarni. Mi smo priča koju čitaš svaki put u crnoj hronici, i nikad se ne preneš jer si previše ušuškan u sigurnost svog doma. Sigurnost koja je tako krha. Sigurnost koju ja; koju mi nikada više nećemo imati.''
Ovaj text je posvećen jednoj devojci prelepih plavih očiju, koja je 05.07.2012.god. podlegla batinama u bolnici u gluvom gradu. Ako ovo čitate, oslušnite noć malo bolje. Možda se i u vašem komšiluku dešava nešto slično. I pomozite.