ZAVESE
Sedim na terasi i kroz sivilo kišnih kapi posmatram komšijske prozore. U daljini, na trećem spratu viori se zavesa slamajući slabu svetlost unutrašnje sijalice; i ne mogu da se otmem osećaju kako je tužna soba iza nje.
U glavi se stvori slika ogromnog elipsastog stola za kojim sedi bledunjava ženica crne kose i čita račune ispred sebe. Levom rukom podupire glavu, a desnom trese cigaretu u pikslu do nje.
Često bih kao mala odlazila kod drugova i drugarica koji imaju oba roditelja, i divila se svaki put kada mi kažu kako je soba njihova. Zidovi bi bili ukrašeni raznoraznim posterima i slikama medvedića, vila, autića raznih boja... Ne prozorima venecijaneri; nekakav znak da žive srećno i bogato, daleko od svega. A ja? Ja ne bih moje fluorescentne zvezdice na zidu iznad glave menjala ni za milion ,,njihovih'' soba.
Sada kada sam ,,odrasla'' i imam svoju porodicu, retko pomislim na neka prošla, teška vremena. Samo, ponekad, kad vidim te zavese i podstanare, privatne stanove...; ne mogu a da se ne rastužim. I skrenem pogled.