DUŠO MOJA
Sećaš li se još plesa žutog lišća u septembru?
One narandžaste klupe u parku tik ispod jasena, i naših imena na naslonu u desnom uglu? Tu smo često pričale o tome šta je ljubav. Jednom si mi rekla: ,,Ljubav je kad nekome ostaviš pola pucketavog papira.'' I nije bilo druge, sem da ti verujem.
Svi bi iz škole bežali u park pored, nakačili se na tobogane i ljuljaške; a nama nikada nije bilo dovoljno mesta. Mi bi smo ovde dolazile. Prvo sunce bi bockalo oči i svetlucalo kroz tvoje nežno-plave uvojke na obrazima. Otvarale bi smo lizalice koje farbaju jezik u zeleno, i razmenjivale sličice skrivene duboko u džepovima farmerki; čisto da nam ih bezobrazni dečaci ne ukradu. Potom ih lepile u stari Barbie album, razmišljajući kako da preostalih petnaestak nađemo. I nikada nisam bila srećnija nego tada.
Ako ti sada dam pola pucketavog papira, da li bi mi oprostila? Da ti poklonim celi metar, da li bi zaboravila kiše na ovoj klupi?
Ja sam i dalje ista osoba. I dalje svaki put kada mogu, baš svakog septembra kad klinci polaze u školu, dolazim ovde i dugo sedim posmatrajući jesen. Škrabam nešto u razlistane sveske, i crtam lepo koliko mogu-dve devojčice koje se smeju na klupi. Ne dam nikome da sedne pored mene, niti da senkom zakloni naše BFF urezano šestarom. Nekako se uvek nadam da ćeš svratiti, ili makar proći.
Mi više nismo deca. Ti više nisi. A volela bih da sam češće bila tu dok si bila. Da sam zastala i kroz ples listova na vetru, u tvojim očima bolje pročitala kapi. Možda bih još tad znala da je naše opraštanje počelo i pre upoznavanja; možda bih te više čuvala i manje ti branila da maštaš o Barbikinoj haljini. Da sam bila malo zrelija, a da se vreme zaustavilo tada kada si ti bila klinka; možda tvoje ne bi ni isteklo i zauvek bi smo sedele ovde nasmejane. Lepile slike koje nedostaju...
Nedostajem li ja tebi kao ti meni?