Želim da ova kiša koja padaNe guli moju kožuOstavljajući tvoje tragove svuda.Ja samo u jedan deo ovog gradaNe zalazim. Al sad kad moguOtićiću ogoljena u žarište bluda.Tamo znam kako da te nađem.Ti si iza vrata na kojima piše BOLU ulici zvanoj NEISTINA.Samo trebam da skupih hrabrost i krenemI opet smo tu. Ti ja i probojMilion uvreda. Milion jasmina.Tamo su te skrili tvoj brat ĐavoI moj drug Anđeo,A ostavili Samoću da me čuva.I idem po kiši tebi pravoKoliko god da boli... Jer i ti si hteoDa naša Nada ostane gluva.Nek lije kiša, nek otpadne i moja koža.Izrašće nova, koža mandarineKoja će nositi miris mog pada.Ni malo lenja, ni malo stroža,Odustajući od tebe i tvoje margine,Nazirem sunce. Spremno je da strada...
Razmišljati o tome...Zašto bih nakog tolikog vremena?Neke su stvari ostale zakopaneDaleko u gradu koji još spava,Ine postoji više u sećanju mome.Možda poneko ime ulice ili broj stana,Ali ničeg više ni sličnog na daneOsuđene na ponor zaborava.Mislila sam o tome dugo,Plakala i klela sve što se zbiloI na kraju ga pustila da ode.Ponos mi bio bitniji od srca.Rado se setim, nasmejem s tugomI spustim pogled dole u kriloJer znam da od mutne vodeNi klica ne može biti čista.Nakon toliko godina sedimI gledam te stare slike...Iz očiju izbija sjaj, prelepi stisi.I znam koliko srećna sam bila.Sad nisam srećna, i sa tim živimNe tragajući više za ljubavne poklike;Jer ljubav u meni samo su misliNa prošle dane u plamenu sivila.Al rekoh, nek stoje tu u računaruDa sete me da živo sam bićeIspod te kore poraza i smehaŠto stalno žulja ostatke od duše.Da ako ponovo oživim u žaruTaj novi sjaj bude veći od te sićeKoja mi nekad značila pola sveta,A sad samo stoji u kapima kiše