Ne mozes me promeniti
Mogla bih opet u nirvani svoje duse bezbolnim kricima dozivati pticja jata i krsiti krila svakom od njih.
Mogla bih plesti beskrajne perle i marame od njihovog perja sluzeci se samo olovkom i gumicom; i tako ukrasavati svaki ugaseni plam mojih ljubavi.
Mogla bih, i to sve za te tvoje biserno-krvave oci, ali ko ce mi dozvoliti?
Pod preteskim kamenjem zaglavljeno moje telo ceka kisu od Boga da utoli zedj svojih usana i da toplinom odroni kamenje vadeci kost po kost pustih zelja. Ne govorim to ja, vec tako se nad mojom kosom raspravljaju andjeo i djavo, i samo se u jednom slazu-da nikad vise vence tvojih stopa presti necu.
Moju zlatnu masinu hvata paucina i rdja uvreda sa nezasluznih lica; pa da bar ima nekog da je opere suzama no pustaju je da tako truli, kao sto truli svet u meni. Govorio si da me volis, da vreme nije vazno. Oprostila sam se ja vec i sa tim vremenom, i ljudima, i glasovima koji podsecaju na tebe, i sa tim malim zrnom olova u tvome vratu-sa svima; i samo drug moj ovo je kamenje i samo govor njegov i plac moja je nada. Covek vise nisam, to priznajem, dok kupam se u moru jada. I necu biti covek sve dok te ne ugledam ponovo.
Mogla bih da kunem godine i crnicu kojom se pokrivas.
Mogla bih da pljujem po tuzi i odajama smrtnika vec zaboravljenih od sveta.
Mogla bih kleti i ovo svoje kamenje.
Mogla bih, ali uskoro cu postati deo njega; deo tebe...
I zato-cutacu.