Niko
Published on 11/13,2009
Sa rukama od blata
Dodiruje grudi
I svoje ništavilo hvata.
Ko prazno bure je ona
I samoj sebi sudi
I baca odore s trona.
Mrtva tišina lupka po stolu
I oko vidi-
Tama i jeza ulaze u sobu.
Na njih baca kamenje belo
Sa tamnih hridi,
I baca svoje ispijeno telo.
Kako staklo sa prozora puca
Nazire svetlost
Kroz sobu do srca.
Obarajući je na pod
Odlazi i poslednji gost
I pada zvezdani svod.
Jecaje guta spoljna vika
A ona seče
Komade prastarih slika.
I lice iskrvavljeno
Čeka da padne veče
I da vrati se premilo njeno.
No kuca pozni sat.
Kazaljke koje se spoje
Tonom gaze joj vrat.
I u ovoj nemoj noći
Ti spavaj prokleto moje-
Niko ti neće doći.