LJUBAV?!
,,Kakvu sam samo gadost čula!’’-bile su moje prve reči upućene drugarici nakon dugotrajnog šoka.
Odjednom sam dobila želju da pričam, da sve nekako izleti iz mene i skine makar pola kamena koji mi je Ona usadila u dušu; ali reči i misli su se smenjivale takvom brzinom da sam ponovo ostala nema. Gledajući u samo jednu rupu od eksera na zidu, konačno sam počela da razmišljam i o Njenim rečima. Da ih analiziram, da im sudim. Da ponovo upadam u šok, da me zvuk telefona preseca i vadi iz njega.
Ko je Ona? I zašto je baš danas morala mene da sretne? Nije kao da sam je tražila, baš sada kada sam najsrećnija, a ipak je sama došla... Evo kako se dogodilo. Sedela sam u mračnom parku u selu, čekajući prodavačicu da otvori da kupim cigarete. Nije bilo žive duše, a mesec se probijao kroz granje kestena kada sam videla mršavu senu kako stupa u dvorište. Pokušavala sam da joj vidim lice, da je prepoznam (jer se svi ovde znaju), ali se nekako kretala po senkama i na kraju sela do mene. Učtivo sam je pozdravila a Ona se samo okrenula i pitala me:
,,Od čije nesreće ti živiš?’’
I pre nego da išta kažem, počela je sama da priča. Takve je stvari govorila, da sam u jednom trenutku uspela da čujem vrištanje svog srca da odatle pobegnem, ali su mi svi mišići otkazali. Kao osuđenik na smrt, sedela sam kraj svedoka i više se plašeći za Nju nego za sebe, gledala kako se svet raspada.
,,Kada sam bila mala, morala sam što pre da porastem. Odvojili su me od sestre i poslali u inostranstvo da tamo nađem bolji život; svakog meseca mi pisajući I retko me posećivajući. Nikada u stvari nisam ni znala ovaj jezik, niti imala želje da ga učim, ali sve se može kad se mora. Nemoj me pogrešno razumeti, nisam ja bolja ništa od drugih. Tada sam još verovala u ljubav. Sanjala o princu na belom konju koji će jednog dana doći i uhvatiti me za ruke; tada samo izbrisati odjednom svu moju bol i zauvek biti tu. A onda su prinčevi počeli sami da dolaze. Jedan za drugim, svaki gori od prethodnog; i ni jedan manje voljen. Kap po kap pili život iz mene. A ja mislila da me svi vole, krivila sebe za njihove odlaske i neslavne povratke. Pa sam sela sama. I razmislila. O tome ko sam, o tome ko želim da budem. Sastavila spisak svega što želim da uradim, a krenula. Bila sam na mestima za koje niko nije ni čuo, pila piće koja su u većini zemalja zabranjena. Radila stvari nepojmljive običnim smrtnicima. Onda su i oni umrli. Moji roditelji. Ali sam se postarala da dobro zapamte ko im je ćerka. Šta su joj uradili. Nastavljam sa spiskom sad. Negde u njemu stoji i paragraf da se vratim u ovu zabit i upoznam sestru. Neku jadnicu koja nije kao ja, koja bi se retko prodala zarad novca i sitnih zadovoljstava. Usput sam i shvatila da takvi ljudi ne postoje, da smo u stvari svi isto zli. Zamisli da možeš da imaš sve, a da je jedina cena toga tvoja duša. A sad zamisli da uopšte nemaš dušu. Nije li to divno?! Ha!’’
Nisam ni primetila kada je otišla. U vene se urezala neka neprijatna hladnoća, pa sam želela samo da ode. Videla sam joj samo zube kada se nasmejala, i čula joj zvuk baletanki po travi dok je odlazila. Ko sam ja da joj sudim? Ko sam ja da je razumem? Njena sestra. I to me potresa gore od bilo čega. Dakle:
,,Od čije nesreće ti živiš?’’