IGRA LEPTIRA
Baš onog dana kad pevaše srećno lastavice, zapeo leptir krilom za maglu. Od sve dece koja se igraju po ulicama, baš nekako u toj, ne bi ni jednog. Baš nekako preko puta nje, sedeh ušuškana u ćebe porama svim upijajući čari jutarnje kafe.
...On se bori. Svim snagama vuče uz vetar ranjeno telo, pa taman kad joj pobegne, vetar ga opet vrati. Nejaki, mali; trzajima skida polen sa krila. Odustane na tren, dotakne asfalt, pa nađe snage da poleti.
...Stakla na prozoru ne ocrtavaju realnost dana. Ujeda sunce sanjive kapke i vara da srce ume da ugreje. Ja gledam. Ja sam taj leptir. Onako mali, za svet nespreman, a odlučan da odleprša. Ponekog možda voleo, sigurno neko voleo njega, a sam ostao da se bori sa tminom.
...Kako je lepo kad neka saznanja stignu te u čas kad si najsrećniji. Pomaze ti kožu, pa ožiljke stare zacele. Možda se naježiš, a možda i ne osetiš. Baš onda kada svi su srećni. Onda kada se više ne boriš ti.